Jezici za posebne namjene ili jezici struke, baš kao ni opći jezik, nisu jedinstveni već se nužno raslojavaju na kontekstualno uvjetovane razine diskursa (registre) jer moraju omogućavati komunikaciju u funkcionalno različitim situacijama. Metajezik glazbe također se javlja u više registarskih varijeteta koji se prema funkcionalnostilističkim kriterijima načelno mogu podijeliti u tri skupine: razgovorne, publicističke i znanstvene (uključujući i pedagoški funkcionalni podstil), iako su granice među njima najčešće nejasne i vrlo propusne. Razlike su najznačajnije na leksičkoj razini pa predstavljaju plodno tlo za terminološka istraživanja. Leksički sadržaj diskursa često otkriva profesionalni identitet glazbenika kao skladatelja, izvođača/praktičara, teoretičara ili muzikologa, itd. To jezično bogatstvo istodobno otežava komunikaciju u stručnim i znanstvenim kontekstima u kojima bi stupanj normiranosti morao biti najviši, a individuacija svedena na najmanju mjeru. Leksička varijacija dovodi do značajnih semantičkih poteškoća, često uslijed upliva stručnoga žargona, te "legitimacije" identiteta glazbenika. Osobit su problem sinonimija i polisemija, nepoželjne u znanstvenome funkcionalnom stilu i pedagoškome funkcionalnom podstilu, koji teže jasnoj i nedvosmislenoj komunikaciji. Ona je pak nemoguća bez dobro opisane, uređene i standardizirane terminologije. U ovoj je studiji nekoliko normativnih rješenja donesenih u okviru projekta Conmusterm uspoređeno s uporabnom terminološkom normom glazbenih profesionalaca koji žive i djeluju u Republici Hrvatskoj. U izlaganju će se predstaviti primijenjena terminološka načela, kao i rezultati anketa, koji potvrđuju postojanje korelacije između statusa glazbenika (profesionalne uloge, nastavna i/ili znanstvena aktivnost, regionalna distribucija i dob) i njihova odnosa prema terminološkoj normi.